Nakon što je prvi dio svoje karijere provela u Ministarstvu unutrašnjih poslova, 1988. godine započinje radni angažman u Ustavnom sudu Crne Gore, gdje prvo radi kao stručni saradnik, a potom kao savjetnik i zamjenik sekretara, sve dok 2005. godine nije izabrana za sudiju tog suda.
Bila je sudija izvjestilac u predmetu u vezi sa taksama od jedan euro na SIM kartice, strujna brojila i kablovski priključak iz 2012. godine, i tada ocijenila da je pomenuti akt u svim odredbama u skladu sa Ustavom i javnim interesom, pošto je donesen sa ciljem očuvanja fiskalne stabilnosti države u vrijeme ekonomske krize. Potom je, 2013. godine, izabrana na još jedan mandat sudije Ustavnog suda, da bi u zimu 2014. godine bila izabrana za predsjednicu tog suda, sa mandatom do 2017.
Za vrijeme njenog mandata Ustavni sud je, pod obrazloženjem da se ne radi o pitanju od „šireg društvenog značaja“, oklijevao da ocijeni predlog za ocjenu ustavnosti i zakonitosti uredbe Vlade Crne Gore iz 2015. godine, kojom je bilo predviđeno da se svaki litar goriva plaća po sedam centi skuplje, od čega bi se finansirala izgradnja autoputa i reprezentativni sport. Nakon više mjeseci urgencija i javnih apela, Ustavni sud je ovu uredbu proglasio neustavnom u oktobru 2015. godine.
U februaru 2016. godine Ustavni sud odlučuje da proglasi odluku Skupštine Crne Gore o zaštiti ulcinjske Solane za neustavnu, a odluku o poništavanju izmjene prostornog plana donijeli su tadašnja predsjednica Ustavnog suda Desanka Lopičić i sudije Milorad Gogić, Dragoljub Drašković, Mevlida Muratović, Hamdija Šarkinović, Budimir Šćepanović i Miodrag Iličković. Prethodno, u poništenoj odluci o izmjeni i dopuni Prostornog plana Crne Gore do 2020. godine, koju je usvojila Skupština, zemljište Solane je iz građevinskog preimenovano u zaštićeno.
Nakon što je njenom nasljedniku na funkciji predsjednika Ustavnog suda istekao mandat, Lopičić je imenovana za predsjedavajuću tog suda u januaru 2020, uz mnoge kritike da pravni okvir ne prepoznaje tu kategoriju.